Veoma važne teme su pokrenute ove 2020. godine zbog više različitih događaja koji su se nizali jedni za drugim. Prirodne katastrofe poput požara u Amazoni i Australiji i nama nešto bliži potres u Zagrebu, korona virus, karantena i oporavak prirode te borba protiv rasizma. Ovo su neki od događaja koji nam ukazuju na to u čemu griješimo i što trebamo ispraviti, a sve ove teme obuhvaća područje intersekcionalne ekologije.
Svaki od ovih životnih izazova otvara prostor za rast i promjenu koja je nužna. Internet i globalizacija su me naučili nešto, a to je da svaka osoba, kad počne činiti promjenu u svom životu, može pokrenuti val promjene, ali ono što dolazi prije promjene je osvještavanje problema.
Kao bjelkinja koja je odrasla u većinski bijelom društvu, privilegirana sam po tome što se nisam nikada suočila sa rasizmom i nažalost se nisam dovoljno educirala po tom pitanju. Kao žena razumijem kako je to kada muškarci ignoriraju položaj žene u društvu i ne djeluju na način koji bi nam svima osigurao ravnopravnost, samo zato što se njih to ne tiče. Upravo zbog toga shvatila sam da moram iskoristiti svoju privilegiju i podržati marginalizirane skupine kako bi ova zajednica u kojoj živim bila bolja.
Wanu već dugo poznajem i pitala sam ju želi li podijeliti sa mnom i s vama svoja iskustva odrastanja i života kao obojane žene u većinski bijelom društvu. Njezino razumijevanje i uvidi u ovu problematiku su mi izuzetno vrijedni i potrebni kako bih naučila više i postala dio promjene koja je zahvatila cijeli svijet.
Hvala Wana!
Wana:
Rasizam može biti fizičko ili psihičko zlostavljanje, ali često zaboravljamo da je rasizam i gledati nekoga drugačije samo zbog toga što je različite rase. Na sreću, ja se nikada nisam susrela sa težim oblikom rasizma u kojem me netko fizički ili psihički zlostavljao, ali poznajem tamnoputu osobu kojoj je prolaznik pljunuo u lice samo zato što je drugačija.
Moja svakodnevnica je da me ljudi često drugačije gledaju, bilo da je to pozitivno ili negativno. Kako sam ovdje odrastala tako sam to s vremenom prestala doživljavati. Toga postanem svjesna tek kada se počnem družiti sa novim ljudima koji mi znaju reći: ˝Jel´ ti primjećuješ da te ljudi neprestano gledaju?˝ Mislim da moje nove prijatelje više smeta to što nas ljudi promatraju nego mene jer sam se navikla na to. Ali moj stav je da ne mogu neprestano razmišljati o tome što su mi drugi dobacili ili što drugi misle o meni, trudim se da to ne utječe na mene jer je to nešto što ja ne mogu promijeniti.
Ponašaju li se Hrvati rasistički?
Primijetila sam da su Hrvati dosta otvoreni prema ljudima druge rase i nemaju problem ako je osoba druge rase, ali izvan njihove obitelji. Problem nastaje ako osoba druge rase “uđe“ u njihovu obitelj. Hrvati su jako tradicionalan narod i zato nije rijetkost da su roditelji protiv veza u kojima je njihovo dijete sa osobom druge rase.
Priča moje obitelji bila je točno takva kad je moja mama Hrvatica dovela tatu Kenijca doma. Mama je uvijek bila drugačija, alternativna, šivala je svoju odjeću, slušala rock i funk i izlazila na mjesta poput današnje Medike ili Močvare, družila se sa strancima, živjela je u Americi i Engleskoj i navikla je na različite ljude. Kad je baka prvi puta upoznala mog tatu bila je malo zbunjena, ali deda je bio u šoku. Mislim da je ta uskogrudnost poprilično uobičajena za ljude njihovog vremena. S druge strane, vjerujem da su mama i ujak dosta utjecali na njih i otvorili im vidike da prihvaćaju neuobičajene stvari i situacije jer su i sami bili drugačiji. Trebalo je proći neko vrijeme da se deda navikne na cijelu tu situaciju, ali kad se navikao, izgubio je sve predrasude i strahove. Danas je ponosan na to što smoo drugačije.
Jesi li se ikad osjećala da ne pripadaš negdje zato što imaš drugačiju boju kože?
Rekla bih da sam se znala tako osjećati kao dijete jer nisam mogla birati osnovnu školu i kvart. Međutim, moji roditelji su se potrudili da sestrama i meni osiguraju okruženje u kojem ćemo se osjećati sigurno i prihvaćeno. Često sam birala ljude i mjesta u kojima bih izbjegla situacije u kojima sam osuđivana ili nisam prihvaćena. Na primjer, upisala sam Hotelijersko turističku školu jer me zanimaju putovanja, a tamo nas se učilo o turistima i tome da smo svi različiti i ljudi oko mene bili su spremni prihvatiti to. Moja sestra je upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u kojoj su i njezini prijatelji bili drugačiji pa su ju odmah prihvatili bez osuđivanja.
Jesi li ikad imala osjećaj da si izbjegavala raditi neke stvari zbog straha od rasizma?
Prva pomisao mi je bila da nisam, ali sam se kroz razgovor sa sestrom o našem odrastanju sjetila primjera kad bi nas mama molila kao klinke da ne idemo u grad i da ostanemo doma kad bi Thompson imao koncert. Nedavni slučaj je bio kad je mama razgovarala sa mnom o mom planu da otputujem u SAD na nekoliko mjeseci. Moja sestrična, koja je bjelkinja, je imala super iskustvo na Work and travel-u u Americi i odlučila sam se i ja prijaviti. Nisam ni razmišljala o rasizmu sve dok mama nije sa mnom ozbiljno razgovarala i ukazala mi na to da nažalost postoji mogućnost da neću imati jednako ugodno iskustvo.
Kako ti je bilo odrastati u ovom većinski bijelom društvu?
Što sam starija to sam više ponosna na svoje korijene. Kad sam bila mala bilo mi je čudno zašto sam drugačija i to je normalno. I sestra i ja smo krenule na hip-hop dok smo bile djeca i bile smo okružene ljudima koji više štuju nekoga tko je tamnoput, nego što ga mrze. Zbog toga nam je bilo puno lakše zanemariti neke negativne komentare iz škole jer smo se uvijek osjećale prihvaćeno u okolini koju smo same izabrale za sebe. Druga strana medalje je da se ljudi često žele družiti s nama baš iz razloga što drugačije izgledamo. Nekad mi je nevjerojatno koliko muškarci imaju fetiš na to što sam drugačije boje kože, jednom sam dobila komentar: ˝Prefino mirišiš, uopće ne mirišiš kao bjelkinje˝, ja uopće ne znam što napraviti s takvim komentarom. Zbog toga sam se znala osjećati kao da ljudi ne vide i nije im važan moj karakter, nego samo to kako ja izgledam.
Osim toga, zahvalna sam što su me roditelji odgajali u okruženju u kojem sam se osjećala sigurno i prihvaćeno.
Imaš li neko neugodno iskustvo koje bi htjela podijeliti?
Za vrijeme studiranja sam se prijavila za posao konobarice u jednom sushi restoranu jer mi je odgovaralo radno vrijeme zbog predavanja na faksu. Poslodavac mi je na razgovoru za posao rekao: ˝Joj, baš super da si ti crna zato što je ovo azijski restoran i gostima će sigurno biti fora jer si drugačija˝. Moja sestra i ja to nazivamo “pozitivnim“ rasizmom jer, iako bi netko rekao da je taj stav pozitivan spram nas, takvo ponašanje u nama izaziva nelagodu. Osim toga, često se prilikom prijave na neko radno mjesto znam zapitati hoće li biti problem to što sam drugačija? Na sreću, to me nikada nije spriječilo da pokušam ostvariti ono što želim.
Kako se osjećaš zbog prosvjeda koji se trenutno događaju u svijetu?
Zadnjih godina sam pratila situaciju u SAD-u i sada kad se sve ovo događa osjećam se zbunjeno jer nije mi jasno da su ljudi ignorirali sve što se događalo do ovog trenutka. Ne slažem se da je potrebno uništavati imovinu koja je u vlasništvu ljudi koji nisu nužno povezani sa rasizmom, a s druge strane mi je drago da su se ljudi napokon pobunili i da su se napokon pokrenuli. Bili su godinama tihi.
Što se tiče Hrvatske, drago mi je što su se ljudi aktivirali po tom pitanju, ali mislim da se ne trebaju aktivirati isključivo radi rasizma koji se događa u drugim državama. Rasizma ima dovoljno i kod nas prema manjinama koje ovdje žive (npr. azilanti) ili samo turistički posjećuju našu zemlju. Vrijeme je da se na tome poradi kod nas, prvo gledajmo u svoje dvorište.
I za kraj, koju poruku bi željela da ljudi dobiju iz ovog razgovora?
Voljela bih da su ljudi otvoreni i liberalni prema drugima koji su drugačiji od njih. Mislim da je kod ljudi važno da se naviknu da nismo svi isti. Živimo u vremenu u kojem moramo biti spremni na velike promjene i ne možemo više živjeti u vremenu prije 30 godina.